Zaboravljeno ljeto hazene

HAZENA, ekipa Concordije, 1934.

Početak je kolovoza 1934. godine. Deset žena se po ljetnoj žegi u Zagrebu krca u vlak i kreće na dugačak put prema Londonu. One su: službenice Anica Oman, Zlata Cuvaj, Marica Cimperman, Zdenka Kunštek, Iva Tonković, Nada Bobinsky, Katja Mihočinović, učenica gimnazije Melita Lovrenčić, krznarska radnica Fanči Bernik i laborantica u ljekarni Ema Gršeti. Uz svoje redovne poslove, te žene dijele jednu zajedničku ljubav, a to je ljubav prema sportu.

Većina ih igra za zagrebačku Concordiju. Sport kojim se bave zove se hazena, a na naše područje dolazi iz Češke, zajedno sa širenjem udruga za tjelovježbu. Igra je to slična rukometu, igra se na otvorenom i tih 1930-ih jedini je popularni ženski momčadski sport na ovim prostorima. Ondašnje novine pišu kako hazena “usavršuje krasotu i zdravlje i ima sve odlike elegantnoga nogometa, ali mu zdravstveno daleko prednjači upotpunjavanjem razvoja mišičja ruku i gornjega tijela”.

Igračice hazene iz Zagreba putuju u London na Ženske sportske igre, svjetsko prvenstvo. U kvalifikacijskoj utakmici koju je Jugoslavija igrala u srpnju te iste godine u Zagrebu, pobijedile su Poljakinje i tako se plasirale u London. Igračice uzimaju godišnje odmore kako bi mogle otići na prvenstvo, na koje putuju bez financijske potpore Ministarstva za tjelesni odgoj.

Po dolasku u London, hazenašice Jugoslavije dominiraju turnirom, a 9. kolovoza u finalu pobjeđuju Čehoslovačku. Trener Bogdan Cuvaj nije s njima na završnom turniru. Na povratku u Kraljevinu Jugoslaviju dočekuju ih kao junakinje, s proslavama u više gradova.

Mnoge od igračica bile su uspješne i svestrane sportašice i mimo hazene. Marica Cimperman je, osim što je desetak godina bila jedna od najtrofejnijih reprezentativki Jugoslavije u hazeni, bila i osvajačica nekoliko titula prvakinje države u stolnom tenisu, što samostalno, što u parovima. Njenim su golom na prvoj međunarodnoj ženskoj nogometnoj utakmici u Zagrebu nogometašice Zagreba pobijedile ekipu iz Brna na Sokolskom stadionu na Sveticama 1938. godine, uz podršku tisuća gledatelja i gledateljica. Na toj su povijesnoj utakmici igrale i Fanči Bernik i Anica Oman, njene suigračice hazenašice.

Bernik je također bila veoma svestrana, pa je uz hazenu (i kasnije nogomet), bila i vrsna atletičarka. Na prvenstvu u Zagrebu 1926. godine oborila je državni rekord u bacanju kugle, a na kraju se ispostavilo da je kuglu bacila 27 centimetara dalje od tadašnjeg svjetskog rekorda.

Iako su proslavile Kraljevinu Jugoslaviju kao igračice hazene, u drugoj polovici 1930-ih Jugoslavenski hazena savez ne pokazuje interes za daljnji rad na razvoju ovog sporta među ženama. U to se doba igračice pokušavaju dalje izboriti za mogućnosti timskog igranja nove ljubavi – nogometa. Prve ženske nogometne sekcije, koje prerastaju u klubove, osnovane su 1937. godine u Zagrebu i Borovu. Nakon prve međunarodne utakmice protiv ekipe iz Brna, Zagrepčanke su odigrale još nekoliko utakmica u Varaždinu, Banja Luci i Ljubljani.

U Zagrebu je 1938. godine osnovan i Ženski loptački savez, čija je skupština prihvatila prijedlog pravila organiziranja ženskog nogometa i poslala ih na usvajanje u Ministarstvo za fizičko vaspitanje naroda u Beograd. Negativno rješenje iz ministarstva stiže 1939., s obrazloženjem da “nogomet nije za žene”. Tek će tridesetak godina kasnije, početkom 1970-ih, doći do ponovnog pokušaja ženskog organiziranog nogometa na ovim prostorima.

PIŠE: Ivana Perić, Nada