Znanost odozdo

21.12.2020., Gornje Sitno - Na Zvjezdanom selu Mosor odrzano je organizirano promatranje "velike konjunkcije" planeta Jupitera i Saturna koji su se prividno nasli na vrlo malom medusobnom razmaku. Brojni gradani dosli su promotriti taj rijedak astronomski dogadaj. Photo: Miroslav Lelas/PIXSELL

U brazilskom São Caetanu do Sul amaterski astrofotograf José Luis Pereira 14. rujna 2021., unatoč lošim vremenskim uvjetima, usmjerio je teleskop prema Jupiteru kao i mnogih drugih večeri prije. U jednom je trenutku zamijetio bljesak, ali nije obraćao posebnu pažnju na njega pripisujući ga parametrima opreme i ne baš prikladnim prilikama za posmatranje neba te večeri. Kada je uvrstio svih 25 videozapisa u program DeTeCt 3.0., do jutra su kombinirani u integriranu sliku onoga što se dogodilo. Nepoznato nebesko tijelo zaletjelo se u oblake plinovitoga diva u kojima je i eksplodiralo.

Otvorena baza planetarnih udara DeTeCt 3.0. u prosjeku bilježi 15,4 udara godišnje o Jupiter, a za bilježenje mnogih sličnih fenomena u astronomiji zaslužni su upravo amateri i amaterke poput Pereira, koji s tisućama drugih diljem svijeta pomažu znanstvena istraživanja. Jedan od prvih dokumentiranih udara o Jupiter je udar kometa Shoemaker-Levy 9 iz 1994. Nazvan po astrogeologu Eugenu Shoemakeru i dvoje amaterskih astronoma, povjesničarki Carolyn Shoemaker i piscu Davidu Levyu, koji su zaslužni za njegovo otkriće, Shoemaker-Levy 9 načinio je pukotine u atmosferi kojima su trebali mjeseci da zacijele, omogućivši rijetke poglede u njezinu molekularnu strukturu.

Hobistička znanost, u koju se ubrajaju spomenuti primjeri, doživljava zamah ponovno tek zadnjih nekoliko desetljeća. Znanošću, kao i filozofijom ili umjetnošću, dugo se su mogli baviti oni koji su imali vrijeme za to, obično i novac za nabavu opreme i provedbu eksperimentalnih i terenskih istraživanja. Od 19. stoljeća naovamo to se nije znatno promijenilo. Tada se znanost krenula prelijevati iz osobnoga u radno vrijeme i vezati se uz industriju i profesionalizirane institucije, usmjerene na to kako je učiniti što ekonomičnijom, koncentriranom na maksimizaciju produktivnosti radne snage i profita. Ni javno financirana znanost nije ostala pošteđena tih zahtjeva, modelirana ograničenjima projekata na koje se potrebno osloniti u održavanju potrebne infrastrukture i radnih mjesta.

Kako što se i vrijeme za odmor pokazuje kao luksuz samo u odnosu na činjenicu da se radno vrijeme sve više i više produžuje, tako se i vrijeme za učenje i istraživanje pokazuje razbibrigom samo onda kada Excel tablice i industrijske trake potkradu vrijeme i energiju za usredotočivanje na sve ono što životu daje vrijednost i smisao, ugušujući snagu za bilo koji oblik promjene.

Kako bi se znanost zadržala na svojoj temeljnoj odgovornosti – potrebama i interesu društva, znanstvenici sve svjesnije traže i pronalaze saveznike u kolektivima kojih se znanstveni uvidi najizravnije tiču. Kolaborativna znanost znači uključivanje u rad svih onih koji žele učiti i koji žele doprinijeti rasvjetljavanju i razrješavanju zajedničkih pitanja. Udruživanje entuzijasta i entuzijastkinja s obučenim znanstvenicima omogućava bolje razumijevanje procesa kojima se dolazi do znanstvenih spoznaja. Ali istovremeno, služi i kao mehanizam kontrole da se znanost ne otrgne od svog primarnoga zadatka; brige za konstantno poboljšanje i transformaciju uvjeta života, za ljude, životinje i cijelu planetu.

U otvaranje znanstvenoga rada svima zainteresiranim za učenje o fenomenima u koje i institucionalno organizirana znanost pokušava prodrijeti, odavno je krenula NASA. Kolaborativan rad odvija se u povezivanju milijuna fotografija snimljenih u svemiru s konkretnim lokacijama na Zemlji, pronalaženju kratera na Mjesecu i promišljanju načina na koje bi astronauti mogli koristiti WC u svemiru. Sveučilište u Washingtonu pokrenulo je online igru za razumijevanje procesa savijanja proteina Foldit, a zagrebačka udruga BIOM interaktivnu kartu za praćenje kolonija ptica gačaca kojoj svi koji ih negdje zamijete mogu doprinijeti.

– Demokratizacija znanosti pruža prekrasnu mogućnost za obožavatelje prirode, od živog svijeta na Zemlji do čudesnih nebeskih objekata. Biolozi amateri mogu pratiti populacije ptica ili kukaca, pa i otkrivati nove vrste, a već danas je nezamjenjiv doprinos astronoma amatera u otkrivanju i praćenju asteroida i kometa, naročito onih koji prolaze blizu Zemlje. I ja sam sudjelovao u programu SETI tako što je moje računalo, u razdoblju kad nije ništa radilo (kad mu je bio uključen screen saver), analiziralo podatke s obližnjih zvjezdanih sustava i pokušavalo pronaći znakove ekstraterestrijalne inteligencije. Tražilo je E. T.-a. Oni su s time krenuli jer su ostali bez financiranja, ali i zato što je mnogo nas bilo spremno sudjelovati u takvom istraživanju – govori za Nadu Saša Ceci, znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković koji godinama neumorno radi na grananju znanosti van akademskih prostora.

Kolaborativno proizvedena znanost može povećati povjerenje u znanstvena istraživanja, ali u jeku pandemije otvaranje znanosti osobama bez odgovarajućega formalnog obrazovanja može kreirati i strah od mogućih manipulacija i pogrešnih interpretacija. Kako bismo znali da nije riječ o tome, potrebno je razgraničiti znanstvenu sumnju i znanstveno dokazivanje, kao uvjet za otvorenu znanost, od nerazumijevanja i puke nelagode s nekom znanstvenom teorijom ili spoznajom.

Ceci ukazuje na to koliko taj put nije lagan i da ponekad ne pomažu ni velike teorije poput Einsteinove opće teorije relativnosti da bismo neki fenomen bolje razumjeli.

– Do pojave GPS-a, na koji ona ima bitan utjecaj, Einsteinova teorija gravitacije bila nam je toliko nepotrebna da se u školama i dalje učila (i još uvijek se uči) ona Newtonova. Iako je fundamentalno pogrešna, njezini proračuni daju nam skoro savršena predviđanja i razumijevanje gibanja, kako nebeskih tijela, tako i jabuka koje padaju sa stabla na Zemlji. To je možda najvažnija stvar o znanosti koju sam naučio negdje na potezu od prve godine fakulteta do nekakve znanstvene karijere. Moguće je biti fundamentalno u krivu i svejedno sasvim dobro opisivati stvarnost – kaže on, dodajući da istovremeno postoje neke fundamentalne teorije koje nikako nismo uspjeli opovrgnuti.

– One fenomenalno opisuju stvarnost, toliko dobro da ih mi ni uz najbolju volju ne možemo razlikovati od stvarnosti. Zato ih za sve praktične potrebe možemo smatrati stvarnošću. Ono što zovemo znanošću obje su ove stvari. Znanstvenici su, zbog svog višegodišnjeg iskustva tijekom kojeg su napravili gotovo sve moguće greške, dobili dobar osjećaj kad moraju koristiti punu teoriju, a kad se mogu zadovoljiti i nekim pojednostavljenim modelom, kad im treba Einstein, a kad im je i Newton sasvim OK – dodaje Ceci.

I aktualna pandemija je kontekst u kojem se nastojati steći potrebno iskustvo promatranjem ponašanja virusa i ljudi izloženih virusu (s maskama i bez njih, s većom ili manjom razinom procijepljenosti) da bismo znali koje su mogućnosti i načini što efikasnijeg odgovora na nju.

Znanstvena istraživanja provode se tako da je svaki potez u njima moguće retrogradno rekonstruirati, odnosno da je moguće pratiti korak po korak na koji su način znanstvene spoznaje izvedene iz hipoteza i istraživačkih pitanja. Ta polazišta u istraživanjima koja se testiraju nisu izvučena niotkud, nego se grade na svemu što smo naučili do sada, bilo o virusima bilo o kometima. Teorije podliježu eksperimentima i provjerama na relevantnim uzorcima podataka i znanstvenici su konstantno u potrazi za najboljim mogućim pojašnjenjima fenomena i procesa koje istražuju. To znači da se teorije mogu zadržati, ali i da se isto tako mogu opovrgnuti i zamijeniti adekvatnijima kako se dolazi do novih uvida ili novih pristupa istraživanim fenomenima i procesima.

Nažalost, među onima koji se opiru cijepljenju ili maskama, u kojima istraživanja pronalaze prevenciju obolijevanja ili barem razvijanja intenzivnijih simptoma, nađu se i liječnici posuđujući svoj autoritet takvim protestima, zbunjujući i potičući dodatan nemir.

– Postoje znanstvenici koji su znali da nešto ne štima s cigaretama, ali su svejedno promovirali ideju da ne postoji uzročno-posljedična veza između pušenja i raka pluća. Naravno da postoji. To je lijepa ideja – da ipak možemo pušiti i da neće biti opasnosti, ali ovdje se radilo o namjernoj manipulaciji. Bilo je još takvih slučajeva kroz povijest i to je ono što javnost najviše plaši. Uvijek je bilo i uvijek će biti znanstvenika koji će iskoristiti svoj ugled i ime da bi se priklonili nekom vladaru, bilo iz političkog ili profitnog svijeta, ali uvijek će biti ljudi koji će se založiti za istinu. Niti jedna kompanija ne može kupiti sve znanstvenike. Dijelom jer nemaju takvih para, a dijelom jer se mnoge od njih ni ne može kupiti – govori Saša Ceci.

I među profesionalnim znanstvenicima i entuzijastima moguće je pronaći osobe koje su tu iz dobrih i pogrešnih razloga.

– Prepoznati tko je takav, muljator, a tko je pošten, iskren i odan zajednici i društvu, zapravo nije previše teško. Ako im retorika zvuči kao prljava predizborna kampanja, jasno je da to nisu ni čestiti znanstvenici ni čestiti ljudi – pojašnjava znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković.

No pandemija ne pokazuje samo moguće zamke, manipulacije i izvrtanja u razgovoru o znanosti, nego služi i kao podsjetnik na to kako bi znanost mogla i trebala funkcionirati. Kolaborativna znanost, povezujući i osobe u biomedicinskim znanostima i one izvan njih, dobila je poticaj tokom 2020. i inicijativom Crowdfight COVID-19. Znanstveni su se članci otključavali, tehnologije, materijali i spoznaje razmjenjivali među laboratorijima, a prevoditelji i analitičari u društvenim oblastima nastojali podržati te napore. Pomaci prema demokratizaciji znanosti, stapanje znanja i strasti za učenje o tome kako svijet funkcionira, a onda i mi u njemu, možda je način kako da se taj svijet čini manje mističnim i manje nedokučivim.

– Uključivanje velikog broja ljudi u proces znanstvene spoznaje svijeta oko nas, znanstvene spoznaje stvarnosti, moglo bi biti blagotvorno za percepciju znanosti i znanstvenika u široj javnosti. Nama koji smo u tom sustavu dobro je poznato da tu ima još dosta prostora za napredovanje i popravljanje, ali isto tako nam je kristalno jasno da su prigovori raznih antiznanstvenih pokreta, poput antivaksera, potpune besmislice – ističe Ceci.

Od široko dostupne, participativne i kolektivnoj dobrobiti orijentirane znanosti neraskidiva je i odgovornost, kako za načine na koji se dolazi do znanstvenih spoznaja, tako i za načine na koje se te spoznaje prenose i koriste.

– Bez razumijevanja uloge i važnosti znanosti u našoj široj zajednici, kao što nam pokazuje ova pandemija, ali i klimatske promjene koje su već tu, samo malo izvan fokusa zbog korone, nema nam budućnosti. Ni kao civilizaciji, a možda ni kao vrsti. Dinosauri nisu imali znanost i nisu se mogli spasiti izumiranja. Mi je imamo. Ako ne uspijemo, o našoj tragediji bi E. T.-jevi mogli snimati filmove katastrofe. Zbog ironije situacije, vjerojatno bi takav film dobio njihova Oscara barem za scenarij. I specijalne efekte. Ili ne bi. Jer iako je izvanzemaljska, ipak je inteligencija. Taj scenarij bio bi im jako neuvjerljiv. Šteta što nije i nama – napominje Ceci.

PIŠE: Nina Čolović, Nada