Kraj 2024. godine upotpunili smo sa prvom konferencijom žena na kojoj su učestvovale polaznice prve i druge generacije KATA, Škole za društveno politički razvoj žena. Ovo je ujedno bila prilika za razgovor o temama koje se tiču društvenih pitanja i opće egzistencije u manje urbanim sredinama te iskustvima u svakodnevnoj životnoj praksi.  Moderator tribine Dušan Kolarić razgovarao je  sa gošćama Martinom Vurdeljom, Anom Tišmom, Gabrijelom Lozano Vranić koje su svim prisutnima predstavile svoj životni put od samih početaka do danas.

Nakon emotivne  i značajne tribine za sve nas, polaznice su nastavile susret na ušuškanom Sljemenu gdje su rado učestvovale u radionicama i interaktivnim vježbama. Tako su generacijski upoznavajući druge, uživale u pravljenju eteričnih parfema uz pomoć Vlaste Kokotović i njenog brenda Eterični parfem koja nam se ovom prilikom pridružila iz Beograda.

Drugi dan susreta, u nedjelju, proveli smo na Mirogoju kada je obilježena godišnjica smrti narodne heroine Kate Pejnović po kojoj je Škola i dobila ime. Prvo Pismo Kati pisala je i čitala Jelena Mirić, a sa istorijom velikih zagrebačkih porodica polaznice je upoznao profesor Dragan Damjanović. Vijenac u ime Srpskog demokratskog foruma položile su Jelena Nestorović i Marina Stojnović.

Zahvaljujemo se fotografu Ivanu Idžojtiću na bilježenju nezaboravnih trenutaka, SPOG „Kantakuzina Katarina Branković“ na ustupanju prostora za održavanje konferencije, gostima, predavačima, moderatorima i svima drugima koji su pomogli da se ovaj mali historijski događaj odvije na najbolji mogući način.

Pismo Kati..

Draga Kato, sestro slatka…

Malo sam u gužvi prethodnih dana, znaš ti mene, svuda bi da stignem, a vremena nikad dosta. Pa kad na sve mislim, moram valjda nešto i da zaboravim. Zamisli još da sam se udala onomad kad su me gurali međ’ seoske dičake. Ne bi mene emancipacija vidjela. Iskreno, slabo ti i jedem ovih dana, al’ ko je pravio revoluciju puna stomaka.

Nego, uveli nam od nedavno ovaj euro, grdne pare se okreću moja Kato, a narod, nikad gladniji. I poštovanja, ali i osnovnih ljudskih prava. Zato ti pismo kasni, nijesu markice tol’ko jeftine.

Al’ hajd’ to mladost ne da na mene, a znaš ti te ličke krvi.. Nijesmo ti mi za bacat’, a bogami udaraju i ove Dalmatinke. Šaržera su se uhvatile i ove sa Banije, sreća Kordunašice imaju neku zaustavnu notu u pregovorima, inače Kato, padale bi kukavice ki ćaće bez gaća.

Opet nam neke korone vraćaju na pladanj, ratove ti neću ni spominjati, nasilja nad ženama, djeca se ubijaju po školama, otpadaju nastrešnice po željezničkim stanicama, umiru mladi.. Ne bi mi bio dovoljan ni roman da ti kažem kroz kakva stanja nam društvo prolazi.

Ali.. I da maknem sve te nedaće, muči mene moja Kato jedna društveno-politička škola. Ti si se u svojim turbulentnim 30-ima upoznala sa komunističkim idejama, a mene uvukli u ove škole. Ti si formirala organizaciju Antifašističkog fronta žena u Lici, a Srpski demokratski forum veli -oćemo i mi imati škole za žene. Zamisli, zove se po tebi. KATA. Nijesam te stigla ni pitati, jel ti to zapravo paše, al’ štaš, ovi iz SDF-a se nameračili pa to ti je.. Pa ‘ajd ti jednoj Jeleni Nestorović iz Male Paukove reci da nešto ne može. Ja te hrabrosti nemam..

E da, ja se opet raspričala ki da imam dosta hartije.. Nego ta škola, dvije godine sam sa njima..Jednu generaciju sam pohađala, drugoj nešto pripomažem oko organizacije, odni’ vrag vrijeme i prišu. Tu ti 50-tak žena nešto raspravlja, priča, umrežava se, nosi neke alternativne odjeće, unikatne ki tvoj lički biljac… A onda, zamisli, dođu kućama međ’ zadrte ljude i nešto pripovijedaju. Selo misli da ih mi ođe zalivamo nekim bijesnim otrovom. Jednom mi je ćaća rekao da je ta KATA sigurno neka sekta.. Jer svaki put kad se vratim sa vikenda koji provedem sa njima ja počnem prigovarati što ne valja u društvu oko mene, a bogami i kod njega..

A znaš ti Kato kako je to kad žena digne glas za patrijarhalnim stolom. Zato se često i pitam, koji je tebe vrag pek’o da znaš tako lijepo pričati? Svi te slušaju kad govoriš, ostavljaju svoje poslove, djecu gladnu drže dok Kata drži govor. Je l’ ima zato neke škole? Nijesam te nikad pitala..

Nameću se tu razne muke nas žena, em ne valja kad si žena, em ne valja što si sa sela, em što si Srpkinja, em što si sa brda, em što nemaš djece, a taj nacionalizam nam guraju ki papar u nos. U junu 2024. godine Silvana Čeko Jurišić je u Obrovcu u sred zvizdana rekla „Nabijem na kurac Hrvate, pa nabijem na kurac Srbe, pa nabijem na kurac sve ratove i ne izvinjavam se na rječniku“, al’ kome ja to smijem reći osim tebi.. Zamisli. Ja školovana novinarka pa psujem ko kočijaš, samo mi sedlo fali. A onomad ti je 2020. godine Aleksandar Ilinčić iz Dalja rekao „Naš izbor nacionalnosti nije etničko, nego etičko pitanje“. Zamisli.

Ima tu jedna gizdava đevojka Rašeta, Jovana se zove, ona ti ki Rada Kuga koja je rođena godine kad si ti proglašena za narodnog heroja – 1968. godine.. Njih ti dvije svaki dan iz Donjeg Lapca, Korenice do Srba, a bome i Gračaca uče djecu. Srpski jezik, moja KATO. U zemlji đe nam ruše table na ćirilici, zabranjuju izložbe, zamisli, one pale kola i pravac u škole…

Je l ima bolje odbrane nego znanjem napadati?

One ti prave ličko prelo, zovu i ostale podružnice, često ovi iz Dalmacije se pridruže. Pa ti tako Vaska Radulović, Milena Šuša, Jovica Krstanović i Milan Đurđević upregnu kola i pravac međ’ zemljake. Budu ti one svuda, Rašeta često kaže „da vozi, ne zna đe udara“. Al’… nijesam ti ja tako mudra, ove ti sve citate Nestorović zapisuje pa da me kasnije ne tuži pravnoj službi SNV-a, ja ti to odmah sada rečem. Družba je družba – služba je služba..

Odmor je otpor, a ja sam vala Kato malo i ogladnila. Vode me danas u neki restoran, zamisli. Nedjelja, a ja ne kuvam, već me služe. Pa da bude i pedalj krumpjera sa kupusom, dobro je – samo nek me ne ušutkavaju za stolom.

Nego, sestro, sad stvarno žurim… Piši mi..

Tvoja Jela.

Zagreb, 10. novembar 2024.